Savez svijesti i savjesti (Religija ne mora biti neprijatelj politici)

Kada je u pitanju odnos religije i politike našim javnim diskurzom dominiraju mantre „religija i politika ne idu zajedno“, „religija nema veze s politikom“  koje, kao takve, unose nepotrebnu zabunu: kao da nam poručuju da se religioznim ljudima „zabranjuje“ bavljenje politikom, a političarima da budu religiozni, što dovodi do kontradiktornosti između dva nematerijalna elementa čovjekove ličnosti: svijesti i savjesti. Takvim populističkim narativima ovoj ili onoj ideologiji nastoji se dati sva moć nad upravljanjem, koja čak podrazumijeva i upravljanje čovjekovim duhom i usmjeravanje njegove svijesti. U čemu je onda razlika između takvog pristupa „sekularizacije“ u odnosu na religijsku radikalizaciju i sistematizaciju svijesti?

Država se može i mora sekularizirati, ali čovjek ne može

Uticaj religije je važan faktor pri uspostavi ravnoteže između čovjekove svijesti i djelovanja.
Foto: maivisto.de

Razlike zapravo nema; takvim narativima se mišljenje javnosti nastoji učiniti konfuznim, što će je dalje učiniti povodljivom.

S druge strane, narativi o sekularnoj državi kao povoljnom i poželjnom modelu uređenja društva, podrazumijevaju nemogućnost vjerskih zajednica da uređuju politička pitanja, što je dobro i za vjerske zajednice jer se na taj način univerzalne poruke koje promoviraju štite od uticaja partikularnih potreba čovjeka i društva, odnosno onih koje su u nesuglasju sa precizno određenim vjerskim načelima.

Ali to, u konačnici, ne znači da su vjernici i religijske zajednice izopćene iz političkog života i da njihov glas u javnosti ne mora, nužno, biti destruktivan za političke odnose.

Važnost religijskog pristupa širim masama u svrhu navođenja politike na konstruktivniji put  ogleda se u primjeru obraćanja  reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića prilikom napada na srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na komemoraciji u Potočarima (Srebrenica).

Obrativši se riječima: „Draga braćo i sestre. Ostanimo dostojanstveni u našem bolu. Ostanimo dostojanstveni kao muslimani, to je naša obaveza prema našim šehidima i našoj vjeri. Vi koji ste došli ovdje da klanjate svojim članovima porodica okrenite se prema tabutima,  a ne prema onima koji su danas ovdje došli iz različitih razloga.“, reisu-l-ulema Kavazović smirio je masu od oko 50.000 ljudi, pri čemu je jedan politički čin (kamenovanje Aleksandra Vučića, koje je bilo izraz političkog stava, ne vjerskog) zaustavljen apelom da se fokusira na vjersku obavezu.

„Alle gegen alle“

Kada je riječ o politici i religiji, nepobitna je činjenica da jedna drugoj trebaju. Politika bez religije prelazi u sebičnost, anarhizam, onako kako je Thomas Hobbes nazivao prirodno stanje u kome nije bilo poretka ni principa kojima bi čovjek i njegova svijest bili vođeni, odnosno u „rat svih protiv svih“. Ili, kako je njemačka rock-grupa D.A.F rekla, „Alle gegen alle“.

„Izvan državnih zajednica stalno vlada rat svakoga protiv svakoga. Iz ovoga se vidi da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja bi ih sve držala u zajedničkom strahu, nalaze u stanju koja se zove rat, i to u ratu svakoga protiv svakoga (…). U takvom ratu ništa nije nepravedno. U tom ratu svakoga protiv svakoga ništa ne može biti nepravedno. Pojmovima pravog i krivog, pravde i nepravde, ovdje nema mjesta. Gdje nema zajedničke vlasti – nema zakona, a gdje nema zakona – nema ni pravde.“ (Thomas Hobbes) Foto: hr.wikipedia

U današnjem kontekstu, bez religijskih vrijednosti, bez religijskog kodeksa vrlo lako dolazi do rata svih protiv svih. Ne pretendujem da osporavam ili potvrđujem (hipo)tezu da bez religije nema morala. S druge strane, skoro je nemoguće poreći da su načela na kojima se gradi civilizacija došla „s kamena“, utemeljena na zapovijedima Mojsiju, neka je mir Božiji s njim.

Religija je, per se, čista. Ovisno o tome koliko su iskreno vođeni religijskim načelima i koliko je u praksi žive, ljudi u njenom kontekstu mogu biti čisti ili ne, ali neovisno o tome religija je temelj kulture i civilizacije. Kroz historiju, nesumnjiv je njen uticaj na kulturno-civilizacijske mijene i većina društvnih odnosa se uređuje upravo prema općim religijskim načelima.

Kad se „-izam“ dočepa religije

S druge strane, nekritičko i nepromišljeno usvajanje religijskih načela (čija značenje su više konotativna, nego denotativna) nerijetko rezultiraju potrebom da se „Nebo spusti na Zemlju“, što rezultira ili patološkim misionarstvom kod pojedinaca i religijskih skupina ili mnogo većom opasnošću – totalitarnim ideologijama.

Kao konačna i neporeciva istina, religija u umu čovjeka može izazvati kod njega želju i potrebu njenog nametanja drugim ljudima. Čovjek se bori za ono što u svojoj svijesti nalazi kao čisto i nepristrasno, dar od prirode i/ili Boga. Sve ono za šta čovjek osjeća neizbježnu nužnost u njegovoj svijesti može dobiti određen karakter svetosti i čistoće.

Primjere navedenog možemo naći kroz iskustvo Evrope u srednjem vijeku, kada se crkva nameće kao neporeciv autoritet (u ranom i zrelom srednjem vijeku), kao sudbinski i intelektualni kreator svega materijalnog posredstvom svoje duhovnosti.  U tom slučaju, čovjek nastoji da se igra sudbinskog kreatora svoje okoline, što direktno vodi ka radikalizaciji religije, a što je u kontradiktornosti sa njom samom.

Duhovni vođa pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, eksplicitno krši državne zakone donesene povodom corona virusa.
Izvor: Pobjeda.me

Takav pristup i poimanje religije stvaraju sasvim opravdan animozitet mislećih ljudi prema njoj, što je i izrodilo ideju o sekularnoj državi kao najboljem rješenju za prevenciju radikalizacije.

Nametanje religije iznad svega i njenog isticanja u javnosti prisutno je i danas.

Nalazimo ga u pokušaju dominacije Srpske pravoslavne crkve u državnim poslovima Crne Gore. Naime, kada je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, SPC je organizovala litije po crnogorskim gradovima u znak protesta. Pojavom epidemije koronavirusa litije su prekinute, ali su u SPC nastavili da okupljaju narod na liturgijama, kršeći tako državne zakone i uredbe o zabrani javnog okupljanja, dovodeći u pitanje zdravstvenu sigurnost svojih sljedbenika i ostalih građana Crne Gore.

Predanost univerzalnim načelima najvećih monoteističkih religija ne mora i teško da može biti problem u gradnji društvenih odnosa. Problem nastaje, kako rekosmo, kada se religija radikalizira, a njeno tumačenje svede na neki „-izam“, kao što je islamizam (u javnosti nazivan i „islamski fundamentalizam“) prepoznatljiv po tragičnim posljedicama terorističkih napada na prelazu iz 20. u 21. stoljeće.

Konstruktivan odnos jedne religijske zajednice (Islamske zajednice BiH) u kontekstu vanrednih mjera zbog recentne pandemije prepoznao je i pomoćnik ministra za javno zdravlje u Vladi Federacije BiH, Goran Čerkez. Na svom Facebook-profilu objavio je fotografiju sa reisu-l-ulemom dr. Husein ef. Kavazovićem i u pratećem tekstu se zahvalio „Islamskoj zajednici na pridržavanju svih donesenih mjera i podršci kroz javne istupe u borbi protiv corona virusa.“ Izvor: Fb-profil Goran Čerkez

Vjerski radikalizmi kao ideološki pravci nemaju dodirnih tačaka sa istinskim vjerovanjem i čistoćom duha religije, osim što je koriste kao opravdanje za svoje akcije i poduhvate. Manipulisanje religijom i njenim vrijednostima u svrhu ostvarivanja partikularnih interesa vodi direktno u kolektivnu propast, jer se ta manipulacija uglavnom ostvaruje moralizmom i hranjenjem otrovnog stida.

Kad se „-izam“ istjera iz religije

S druge strane, egzistencija izvornog oblika religije u čovjeku koji upravlja garantuje progresivnu vladavinu, pravednost i etičnost, što se potvrđuje ohrabrujućim odnosnom Islamske zajednice Bosne i Hercegovine prema recentnim društvenim pitanjima.

Primjer radi, reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, dr. Husein ef. Kavazović,  prilikom posjete Sjedinjenim Američkim Državama istakao je da je „cilj kojem IZ u BiH stremi pluralna, demokratska, sekularna, građanska država u kojoj su prava svakom građaninu zagarantirana.“

Ovom izjavom reisu-l-ulema Kavazović je eksplicitno izjavio da je za sekularno uređenje države, čime je pokazao izrazito visok nivo svijesti o važnosti takvog uređenja Bosne i Hercegovine, iz čega se dalje može zaključiti da religijske zajednice (u ovom slučaju IZ BiH) nastoje postaviti granice kada je u pitanju miješanje u politiku i državne poslove.

U vladavini (politici) je potrebna religija posredno. Neposredno prisustvo religije u politici ogledalo bi se u postojanju religije kao najčvršćeg argumenta i najjačeg aduta što bi bilo ništa drugo do politizacija religije. Pod pojmom posrednog prisustva podrazumijevam postojanje religije odnosno vrijednosti koje ona nalaže u čovjeku koji vlada, čovjeku koji je u politici i koji radi na ispunjenju kolektivnog dobra, vođen njenim čistim, pozitivnim vrijednostima.

Ogromna je razlika između čovjeka koji vođen religijskim načelima brine o nepovredivosti drugog čovjeka i s druge strane onoga ko se ne libi činiti nepravdu drugima opravdavajući svoje postupke religijom.

Religijska osjećanja i vjerske zajednice imaju uticaj na veliki dio građana, pa je zato neophodno motivirati političke predstavnike i vjerske lidere da u cilju ostvarenja obostranih interesa imaju konstruktivan dijalog i uspostave efikasnu saradnju, a ne zabranu međusobne komunikacije i dovođenje građana u nepotrebnu dilemu država ili religija?

(Članak preuzet sa bosanskamisao.ba)