Ahmići : Ezan za sabah-namaz bio je znak za napad

U petak, 16. aprila, u 5:30 ujutro, došlo je do napada HVO-a u naseljima Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantići, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad na Ahmiće je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Male grupe od oko 5-10 vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih, te ubijali ili tjerali mještane. Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Dvije lokalne džamije su uništene eksplozivima.

Ubijanje, ranjavanje i paljevina izvršeni su na istom području, u razdoblju od nekoliko sati. Izvršile su ih  grupe pripadnika vojnih snaga bosanskih Hrvata: HVO-a i specijalnih jedinica hrvatske vojne policije, takozvanih Jokera. Brojni su svjedoci Pretresnom vijeću MSP u Haagu opisali ljudske tragedije koje su snašle tolike obične stanovnike tog malog sela.

Ezan za sabah-namaz, bio je znak za napad.

Među 116 ubijenih bile su 32 žene i 11 maloljetnika, a najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba.

Poricanje i prikrivanje

Poricanje i prikrivanje zločina počinjenih u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije je, u pravilu, bilo pažljivo planirano i sustavno provođeno, baš kao i njihovo činjenje. Zločin u Ahmićima u tom pogledu nije izuzetak. Štoviše, paradigmatičan je primjer.

Nakon masakra u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Hrvata u kontaktima s međunarodnim predstavnicima podastrlo je čitav niz teorija i (ne)mogućih objašnjenja – od toga da je zločin isprovocirao misteriozni Englez do toga da su ga počinili Srbi, pa čak i Bošnjaci prerušeni u uniforme Hrvatskog vijeća obrane.

Zataškavanje je nastavljeno i nakon rata, preciznije od novembra 1995. godine, kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnice za zločin u Ahmićima. Hrvatske vlasti su, istina, primorale optužene na dobrovoljnu predaju, ali su ujedno poduzele korake da u Hag – pored Blaškića, Kordića i drugih optuženika – ne stignu i dokazi koji bi doprinijeli razotkrivanju istine o Ahmićima. Tako su arhive prije dolaska haških istražitelja premještane na njima nedostupna mjesta i pedantno čišćene od kompromitirajućih dokumenata.

Hrvatska obavještajna služba je potom otišla korak dalje, nastojeći da se infiltrira u Tribunal i podrije njegove napore u razotkrivanju zločina u Ahmićima i ne samo u Ahmićima. Hrvatske „krtice“ infiltrirane su u Tribunal i njegovo tužilaštvo u okviru tajne operacije nazvane „Operativna akcija Haag“. Zbog odbijanja državnih struktura da dostavljaju tražene dokumente i nastojanja da osujete rad haških istražitelja, glavna tužiteljica Louise Arbour zatražila je u julu 1999. godine od tadašnje predsjednice suda da Hrvatsku zbog nesuradnje prijavi Vijeću sigurnosti UN-a. Iako do prijave nikada nije došlo, ostaje zabilježeno da je tužilaštvo znalo što mu se radi iza leđa.

Da Louise Arbour nije bila u zabludi, postalo je posve jasno 2000. godine, nakon smjene režima. Nova vlast dostavila je Tribunalu dokaze koji svjedoče o nečasnim radnjama državnih struktura i pokušajima da se zataje dokazi o Ahmićima i drugim zločinima počinjenim u BiH s hrvatske strane.

Priznanja krivice

U Tribunalu poricanje krivice je pravilo, a njeno priznanje izuzetak koji ga potvrđuje. Od ukupno 161 osobe protiv koje je tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju podiglo optužnice za ratne zločine, krivicu je priznao 21 optuženi.

S izuzetkom Dražena Erdemovića, koji je odgovornost za sudjelovanje u srebreničkom genocidu javno priznao i prije nego što mu je napisana optužnica, svi ostali su se na prvim pojavljivanjima pred Tribunalovim sucima izjasnili da nisu krivi ni po jednoj od tačaka optužnice.

U tu matricu uklapaju se i dvojica optuženih za zločine u Ahmićima i Lašvanskoj dolini: Paško Ljubičić, bivši zapovjednik 4. bojne vojne policije HVO-a, i Miroslav Bralo, pripadnik „Jokera“, "antiterorističkog voda" u sastavu 4. bojne.

Sudski epilog

Prve optužnice za zločine u Lašvanskoj dolini podignute su 1995. godine, a do 2006. pred Tribunalom je održano sedam postupaka protiv ukupno 13 optuženih.

Dvojica optuženih su osuđena nakon priznanja krivice: Miroslav Bralo 2005. godine u Tribunalu, a Paško Ljubičić 2008. u Sarajevu, pošto je njegov predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine.

U preostalih pet haških procesa sudilo se jedanaestorici optuženika koji su poricali krivicu. Tihomir Blaškić se predao u aprilu 1996. i, budući da ostala petorica s originalne optužnice za Lašvansku dolinu još nisu bila dostupna Tribunalu, njemu je odvojeno suđenje počelo u junu 1997. Zlatka Aleksovskog su hrvatske vlasti predale Tribunalu u aprilu 1997. a suđenje mu je počelo u januaru 1998. godine. Antu Furundžiju je SFOR uhitio u decembru 1997., a suđenje je održano u junu iduće godine.

Nakon predaje veće grupe optuženih u oktobru 1997. organizirana su dva grupna procesa: šestorici pripadnika HVO-a iz sela Ahmići (Kupreškić i ostali), te dvojici optuženika višeg ranga – političaru Dariju Kordiću i zapovjedniku viteške brigade HVO-a Mariju Čerkezu.