Aktivizam - sloboda i populizam

Sloboda razmišljanja i prisutnost kritičkog promišljanja kod mladih najčešće su ograničeni (kvazi)ljevičarskim okvirima. Zagovornici lijevog krila političkog djelovanja vide pozitivno razmišljanje i proaktivno (kritičko) promišljanje samo ukoliko ono zadovoljava njihov ‘’standard’’ i ukoliko je to razmišljanje u okviru njihovih ideologija. Međutim, to aludira na sistemsku indoktrinaciju uma mladih ljudi i generalno stvaranje jednoumlja. Želimo li od zagovaranja političkog pluralizma i sloboda skrenuti u autoritarnost mišljenja kojemu teži ljevica? Ako se razilaze mišljenja, ne mora značiti da ne postoji mišljenje i da se ne ‘’razmišlja svojom glavom’’ –  teza koju u jednom intervjuu CAT organizacije (podcast-a) navedoše mladi gosti iz Mostara.

 Oni koji u ovom slučaju zagovaraju slobode, najčešće drugog i drugačijeg od sebe i vide kao manje vrijednog – onog ko zapravo živi njihove (zagovarane) vrijednosti – slobodu govora, mišljenja i djelovanja.

Pored nastojanja primjene jednoumlja u trenutnom političkom i pluralizmu svake druge vrste, prisutan je i ljevičarski moralistički imperativ potpune promjene vlasti. Narativ o potpunoj promjeni vlasti kao glavnom rješenju svih ovosvjetskih briga i problema, da ne kažem stvaranje raja na zemlji, glavni je argument moralističko-ljevičarskog stajališta. “Vladaju jedni te isti” – postavljen je imperativ: promjena vlasti. Međutim, jasno je koliko se teži sistemskoj indoktrinaciji uma i sistemu jednoumlja iz ove postavke – Mora se promijeniti vlast!

Postavljam pitanje: Šta je sa promjenom cjelokupne paradigme – promjenom načina razmišljanja? Promjene koje zagovaraju mladi ljevičarski aktivisti dovode do toga da ćemo promijeniti vlast, ali narativ i način razmišljanja ostaju isti, pri čemu bi vladala anarhija i opće nezadovoljstvo. Promijenit ćemo vlast – neće vladati ‘’isti’’, koji nas sudeći po pričama, vuku u propast, no šta ćemo s mentalitetom? Da li smo time riješili sve probleme? Na prethodno postavljeno pitanje, konstatujem da je potrebno raditi na promjeni mentaliteta okrenuti ka individualiziranom kolektivu – kako bi se dostigao nešto viši nivo emocionalne inteligencije i političke zrelosti, pri čemu nema mjesta jednoumlju i ograničavanju slobode mišljenja i govora.

Nadalje, postavlja se pitanje u kojem pravcu je potrebno krenuti pri samoj promjeni paradigme? S jedne strane postoji izjednačavanje ‘’sve tri strane’’ – ‘’sva tri nacionalizma’’, jer ‘’nacionalizam ubija’’ (Da li svaki nacionalizam ubija ili samo šovinistički i velikodržavnički orijentiran?) S druge strane, imamo dva nacionalizma koji svojim nasrtajima i nalozima iz susjednih država nastoje realizirati velikodržavne projekte, sve i danas u mirnodopskim uslovima.

Traženje odgovornosti

Kod mladih je pobuđena i potreba za stalnom potragom za priznanjem počinjenog i traženjem odgovornosti – što je pozitivna vrijednost i vodi ka proaktivnom djelovanju i kritičkom razmišljanju. Problem je u tome što je prečesto to stremljenje usmjereno u pogrešnom pravcu, te se time ništa ne postiže. No, kritičko promišljanje je nešto što se dugoročno uči i na čemu se strpljivo radi. Stoga, intelektualnom elitom se ne postaje posjećivanjem par seminara o kritičkom razmišljanju i hvaljenjem dugogodišnjim iskustvom u NVO sektoru. To što ste aktivista ne daje vam legitimitet u ponižavanju drugih ukoliko razmišljaju izvan vaših okvira. Visok nivo samopouzdanja ne znači ujedno i postignut nivo intelektualne superiornosti, a još manje povlači za sobom visok nivo poštovanja u vlastitom okruženju.

Aktivizam u službi populizma

Kod ovakve vrste aktivizma i djelovanja simptomatično je povećano korištenje žargona, poštapalica i drugih elemenata, koji polako iz subkulture nastoje preći u kulturu. Iz ovakvog diskursa moguće je da nastanu veći i daleko manipulativniji populisti, koji će se truditi da što više pojednostavljuju stvarnost i stvaraju iskrivljenu percepciju političke, ali i svake druge sfere.

Ukoliko žele promjene, mladi ljevičari moraju poraditi na kulturi dijaloga, a ne stvaranju i pretvaranju subkulture u kulturu. Kulutura dijaloga u ovom kontekstu podrazumijeva da je onaj s druge strane, njihov sagovornik, ravnopravan, a ne manje vrijedan zbog svojih stavova – u suprotnom dijaloga nema, samim time ni kompromisa, a ni promjena.