Berlinski kongres i austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine

Njemački kancelar Otto von Bismarck vjerovao je da se na Berlinskom kongresu može pojaviti kao vrhovni sudac, zato što je smatrao da je pravedan i da će ispravno odlučiti o situaciji, iako je taj zadatak bio težak i osjetljive prirode. Bismarck nije težio ekspanziju novostvorene i ujedinjene Njemačke, već je samo nastojao očuvati postojeći teritorij i poredak. Zbog toga je i bio zainteresiran za ulogu vrhovnog arbitra u Berlinu.

Berlinski kongres sastao se 13. juna 1878. godine. Na osmoj sjednici kongresa, 28. juna 1878. godine raspravljalo se o Bosni i Hercegovini. Rasprvljalo se o Sanstefanskom mirovnom ugovoru. Nakon burne rasprave, kongres je uspio doći do rješenja. Britanski delegati predložili su da se Austro-Ugarskoj da mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine. Svi su osim Osmanskog Carstva prihvatili ovaj prijedlog. Otto von Bismarck proglasio je ovaj prijedlog valjanim, a odluka o sudbini Bosne i Hercegovine formulirana je u članku 25 Berlinskog ugovora koje su prisutni predstavnici europskih sila potpisali.

Berlinski kongres raspušten je 13. jula 1878. godine. Iako je Berlinski kongres trebao dovesti do stanja mira, to se nije dogodilo. Berlinski kongres značio je poraz za Osmansko Carstvo. Naime, tim je događajem Osmansko Carstvo izgubilo mnoštvo teritorija, stanovništva i resursa.

Na vijesti o spremanju Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su udlučili da ustanu u odbranu svoje zemlje iako nisu imali ni vojsku ni oružje. 5. Juna 1878. godine Bošnjaci se organiziraju i formiraju Narodni odbor. Odbor je zbacio osmansku vlast u Sarajevu 27. Jula 1878. godine, da bi potom uspostavio Narodnu vladu. Vojni poslovi u novoj Vladi povjereni su Smail-begu Selmanoviću Taslidžaku i Muhamedu Hadžijamakoviću, koji su imali zadatak da okupe vojsku i spremno dočekaju Austrougarske okupacijske snage, koje su se spremale za napad na Bosnu i Hercegovinu.

Austrijska komanda bila uvjerena da će preuzimanje zemlje proteći mirno i da će predstavljati svečani čin. Krenula je sa 80.000 vojnika. Naišla je, međutim, na otpor na koji nije računala. Kroz 3 mjeseca koliko su vođene borbene akcije, austrijska vojska morala je dovesti na bosansko ratište oko 300.000 vojnika i ogromno naoružanje dok su branioci raspolagali sa svega 70.000 vojnika i nekoliko topova. Vođeno je ukupno 76 bitaka u kojima su zabilježeni značajni gubici na obje strane.

Završne akcije bile su usmjerene na Sarajevo, 18. augusta Austrougarska vojska stigla je do predgrađa Sarajeva. Narednog dana u ranim jutrnjim satim započeli su artiljerijski napadi, a nakon toga su pješaci ušli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, iz iz svakih vrata... čak su i žene sudjelovale u pružanju otpora.". Stanovnici Sarajeva su herojski branili svoj grad, simbol Bosne i Hercegovine. Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen,a njegovim zauzećem okončan je otpor i tako je Austrija zaposjela Bosnu i Hercegovinu.

Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak tokom mjeseca augusta i septembra, a do 20. oktobra zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina.

Bosna i Hercegovina s takvim  rješenjem Berlinskog Kongresa našla u položaju, kakvog do tad nauka o državnom i međunarodnom pravu nije poznavala. Narodskim rječnikom rečeno, sultan je formalno imao suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, ali državom je upravljala Austrougarska. Suverenitet sultana nad Bosnom i Hercegovinom zapravo je bio mrtvo slovo na papiru.

Bosna i Hercegovina, nije bila anektirana, nije bila pripojena teritoriju Austrougarske, već se našla  pod okupacijom monarhije. Dok će do same aneksije doći nešto kanije.

Tako je Bosna i Hercegovina ušla u novo razdoblje svoje historije.