Nužnost promjene okvira

„Pitanje je, treba li mijenjati društvene ustanove ili ljudska srca? Jedini pravi odgovor je oboje. Ipak, od čega početi? Od srca naravno, ako je moguće i ako znate kako.“, misao je prvog  predsjednika samostalne Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, kojom se jasno upućuje na nemogućnost odvajanja pojmova država i čovjek, te njihovo uzajamno djelovanje u procesu nastanka i izgradnje kulture.

Pokušati mijenjati samo državu isključujući i promjenu naših individualnih načela, ništa je drugo do ropstvo  nametnutim sistemima vrijednosti i usiljeni pokušaj da se izazove napredak zajednice, a da pri tome ništa ne damo od sebe.

Da je društveno-politički život u Bosni i Hercegovini kompleksan i težak, svjesni su svi njeni žitelji, i građani i važni funkcioneri u državnom sektoru. Ova kompleksnost očituje se u mnogim segmentima ljudskog života, a na nju utiče mnoštvo faktora, kako onih unutar zemlje, tako i onih izvan granica naše države. Međutim, nerijetko u javnom diskurzu dominira narativ imanentan populističko-moralističkim predodžbama života koji krivnju za otežan progres Bosne i Hercegovine vidi isključivo u predstavnicima vlasti. Ovakav model percipiranja stvarnosti, mišljenja sam, demotivira čovjekovo djelovanje, te je jedan od ključnih razloga koji pasiviziraju ulogu građanina i njegov aktivitet koji ima značajnu ulogu u izgradnji boljeg i zdravijeg društva.

Za ovakvo percipiranje stvarnosti, zaslužan je, između ostalog, socijalistički režim koji je svoju ideologiju u drugoj polovini 20. stoljeća sistemski ubrizgao u bosanskohercegovačko društveno biće. Kao jednopartijski sistem, odnosno sistem koji je podrazumijevao pojedinca/građanina samo onoliko koliko je on bio djelotvoran unutar takvog sistema, izgradio je državu koja je kontrolisala umjetnički, društveni, kulturni i svaki drugi dio života težeći apsolutnoj vlasti.

S tim u vezi dolazimo do pojma „paternalizam“, koji podrazumijeva shvatanje po kome se pojedine društvene grupe i slojevi, pa i cijeli narodi ili nacije tretiraju kao nezreli, nedorasli i nesposobni da se sami razvijaju, pa im je potrebna „očinska briga“ i pomoć onih koji su od njih jači i razvijeniji.

U bosanskoheregovačkoj, preciznije rečeno bošnjačkoj i probosanskoj javnosti, prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, nerijetko se još uvijek tretira kao „jedan od nacionalnih lidera“ sa prostora bivše Jugoslavije 90-ih godina, a samo ozbiljni analitičari prave jasnu razliku između njega, s jedne, i Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s druge strane. Ljevičarski diskurz u BiH, pak, više mržnje ispoljava prema Izetbegoviću, nego prema Tuđmanu i Miloševića. Razlog tome nalazimo upravo u istinskoj predanosti Alije Izetbegovića i SDA vrijednostima Zapadne demokratije, koja isključuje paternalizam iz svojih narativa. (Na slici Alija Izetbegović i Bill Clinton, Izvor: Rama-Prozor.info)

Oblik paternalističkog promišljanja i razumijevanja društva bio je sastavni dio socijalističkog pogleda na državu kao aktivnog subjekta s jedne, te pasivnog građanina s druge strane. Ovakvi modeli uređenja države stvorili su slabe pojedince čija se uloga ogledala u poslušnosti.

Iako smo već odavno prešli u demokratski model življenja, u kojem pojedinac sada aktivno sudjeluje u državnim procesima, tragovi socijalističkog paternalizma još uvijek su dio mentaliteta kojim dominira poznata misao / retoričko pitanje „Šta je meni država dala?“. Nažalost, državu gledamo kao roditelja koji je dužan svome nezrelom i slabom djetetu (nama) omogućiti lagodan život. Dijete nije naviklo na odgovornost jer je odgovornost na roditelju, da se brine za njega a ponajviše da radi i djeluje umjesto njega. Kada roditelj (koji je, ne smetnimo s uma, nesavršeno biće) nije u stanju pružiti sve što djetetu treba, razmaženo i uplašeno dijete će za sve svoje tegobe krivicu tražiti isključivo u  njima, u roditeljima. U ovakvom odnosu nema uzajamnog razumijevanja od koga bi napredovali i „dijete“ i „roditelj“.

Paternalističkom moralizmu mogli smo svjedočiti i ove godine kada je virus Covid-19 pogodio i našu državu. Izlivi nezadovoljstva građana javljali su se svakom novom mjerom koju je Krizni štab donio; kada su uvedene mjere zabrane izlaska i socijalne distance, građani su se bunili optužujući državu da ih želi kontrolirati, a kada su mjere zaštite obustavljene, građani su ponovo negodovali, kao da nisu u stanju sami staviti masku i zaštititi se. Odnosno, upravo je spomenuta pandemija dokaz da država nije, ne može i ne smije biti roditelj. Funkcija države je da bude servis građaninu koji mu olakšava da sam rješava svoje probleme i samoostvaruje se na način na koji on želi, pa bi trebala biti podložna kritici samo ukoliko takvu funkciju ne obavlja, a ne zato što ne ispunjava naše želje.

Da bi jedna civilizacija opstala treba imati predvodnika. Ako smo odlučili participirati u okrilju zapadne civilizacije, nije li nužno prije toga učiti od nje te početi prihvatati da smo jedino mi odgovorni za svoje izbore – pa čak i one u kojima smo odlučili sjediti i nezadovoljno prigovarati za sve nevolje oko nas, evocirajući pravdu nebesku koju na ovome svijetu nikada nećemo naći.

Kada shvatimo da je država samo skup pojedinaca koji kroz određene procese formira društvene ustanove, prihvatit ćemo i to da je država naše ogledalo. Stanje jedne zajednice određeno je njenom kulturom. Otuda, ako želimo bolje i progresivnije društvo treba imati na umu da će nam se želje ostvariti brzinom proporcionalno brzini kojom se mijenja naša svijest i na individualnom i na kolektivnom nivou. Zato, mijenjati okvir kroz koji promatramo svijet  i svoju ulogu u njemu – od velike je važnosti za progres društva.

(Članak preuzet sa bosanskamisao.ba)