Samostalni bataljon Šargan: Nepokoreni borci gatačkog kraja

Početkom januara 1992. godine, suočeni s brojnim izazovima, Bošnjaci su aktivno radili na pripremi odbrane golih života, imanja, kuća, dostojanstva, a potom i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. 

U  dijelu gatačke općine Bošnjaci su imali dvije mogućnosti: da se organiziraju i sa što manje žrtava dođu do slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH, ili da se predaju, budu ubijani, silovani, zatvarani i pokršteni jer je to i bilo planirano. Život u Gacku bio im je težak: bili su obilježeni i preko noći postali meta za odstrel. Prolazili su kroz razne torture, šikaniranja, izbacivanja s posla, smjenjivanja s funkcija, paljena im je imovina, oduzimana i uništavana.

Historija je pokazala da su Bošnjaci Gacka uvjek bili tvrd orah prema velikosrpskoj ideologiji, pa tako su Bošnjaci Gacka krajem 1991. i početkom 1992. godine počeli su da se vojnički okupljaju, potom i da formiraju jedinice Patriotske lige i Teritorijalne odbrane. Jedinice Patriotske lige formirane su najprije u ilegali, a potom i javno u Kuli i Borču, dok su u otežanim uvjetima (ilegale) nastale jedinica u gradu Gacku i samostalne jedinice u selima Gračanica, Vratnica, Donje Polje, Ravni i Bahori. 

Zvanično, Teritorijalna odbrana formirana je 8. aprila 1992. godine. Od tada su u Gacku djelovale dvije vojnički ustrojene jedinice, i to Odred TO Kula i Odred TO Borač, u kojima je utočište našao sav bošnjački živalj Gacka koji nije odveden u zatvore i logore JNA u Gacku i Bileći. 

Srpska vojska, JNA i paravojne formacije sredinom juna doživjele su težak poraz na ratištima oko Mostara i tad se sva sila stacionirala u Gacko. Rasporedili su jedinice i oruđa prema teritorijima pod kontrolom TO Gacko. Bošnjaci su znali šta ih čeka. U tom trenutku je odnos snaga Teritorijalne odbrane naspram jedinca JNA bio jedan prema 20, a oružja, oruđa i sistema odbrane 1 prema 1.000.

Međutim vojna disciplina, hrabrost, znanje, nekonfuzno stanje Bošnjacima Gacka dalo je snage da se suprotstave agresoru. Jedinice TO Gacko uveliko su otežavale kretanja neprijateljskih snaga prema frontu na Dubrovniku i dolaska većih snaga i naoružanja u Gacko.

Teritorijalna odbrana Gacko imala je stalno grupe vojnika na glavnim putnim prilazima Gacku. Tako nisu dozvoljavali slobodno kretanje većih snaga JNA i srpskih vojnih jedinica prema frontu iznad Mostara. Ove male grupe vojnika TO smanjile su mogućnost pritiska na civilno stanovništvo koje je bilo u neposrednoj opasnosti. Izvođenje vojnih akcija, izviđanja i kretanje sistemom “idi i traži vjerodostojan kontakt” po rejonu Vučije Bare prema Trusini, Sniježnici, Berkovićima i selu Šipašnu omogućili su TO više informacija o snagama i namjerama neprijatelja, otkrivanje mogućih pravaca izvlačenja prema Stocu i razvlačenje agresorkih snaga.

Poslije poraza na mostarskom ratištu JNA i srpske paravojne formacije 17 . juna 1992. godine pokreću napad na Kulu Fazlagića, kako bi ostvarili svoj stoljetni san zauzimanja Kule Fazlagića i time srušili posljednju prepreku i opasnost za njihove jedinice na frontovima oko Mostara i Dubrovnika.  Oružani napad na Fazlagića Kulu počeo je u popodnevnim satima najprije na selo Međuliće. Međutim jedinice TO Kula uslijed teških borbi uspjeva zadržati položaje. 

Komandni sastav JNA i srpkih paravojnih jedinica bio je nezadovoljan razvojem događaja  na terenu, te 18 . juna u ranim jutarnjim satima pokreću totalni napad na Kulu Fazlagića. Jedinice TO su uspjele liniju odbrane Kule postavili kombiniranom linijskom odbranom i odbranom otpornih tačaka: Kupe, Kamenolom i Sarića Grede, na kojima je neprijatelj i dao težište u napadu.

Napad je počeo snažnom artiljerskom pripremom. Budući da je neprijatelj bio puno jači, da je koristio sve VBR-ove, tenkove, transportere, do aviona. Jedinice TO uslijed teških borbi izvršile su povlačenje na rezervne položaje na lokalitete Sedlo – Ravne, Ljuti, Čepova Glavica – Stankulje – selo Drugovići, selo Bašići. U prvim danima napada poginulo je i ubijeno 68 pripadnika TO i mještana Kule.

I nakon totalnog napada na Kulu Fazlagića, agreorske snage JNA i srpske paravojne jedinice nisu uspjele da ispune zacrtani cilj. Nisu uspjeli uspostaviti čvrstu liniju i napraviti obruč, čime bi ograničili pokrete i imali više saznanja o bošnjačkim selima i položajima TO. 

Kako bi smanjili pritisak i ograničili manevar neprijatelja prema novom rejonu odbrane, TO Kula izvodila je borbena dejstva na ključne položaje u pravcu Sarića Greda kao dominantnom objektu, te koti 980 Rakovač. U jedenim takvim manervima zarobljena su i uništena 2 neprijateljska tenka sa svom pripadajućom opremom i municijom, 1 PAM 12,7 mm, što je izazvalo veliku konfuziju kod neprijatelja, a srpsko stanovništva bilo je u panici.

Bošnjaci Gacka uskoro osnivaju i svoj samostalni bataljon Šargan. Batljon koji će učestvovati u jednim od ključnih borbi za nezavisnu, suverenu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Bataljon koji će ostaviti ožiljke na agresorima koji su dolazili i sa Istoka i sa Zapada.

Bošnjaci Gacka su bili daleko od teritorije koju je kontrolirala Armije RBiH, uslijed neprestalnih borbi koju su vodili sa agresorom ostajli su bez naoružanja i municije, a nisu imali dovoljno hrane i vode. Izvlačenje prema slobodnim teritorijima pod kontrolom Armije RBiH bila je jedina preostala mogućnost za fizički opstanak. Izvlačenje je organizovano u više manjih grupa.

Malo je poznato kako je po dolasku u Mostar, dva mjeseca kasnije, grupa od 15-ak momamka iz bataljona Šargan, predvođena rahmetli Enverom Bašićem Pinjom, prošla dodatnu obuku, naoružala se i krenula na put od 300 km. Pri tome izvršila manevar od 18. augusta do 1. septembra 1992. godine, trasom Mostar-Konjic-Bjelimići-Trnovo-Grebak-Zelengora-Borač-Bahori-Kula, kako bi neprimijećena ušla u Gacko i evakuirala preostalo, iznemoglo stanovništva i ranjenike i istim se putem vratila na slobodnu teritoriju Armije RBiH. Ovaj podvig smatra se jednim od najvećih vojnih uspjeha u proteklom ratu.

Dolaskom na slobodnu teritoriju Bošnjaci Gacka kao iskusni borci, koji su prošli teške vojne sukobe sa agresorom, popunjavaju redove pojedinih jedinaca Armije RBiH. Dok samostalni bataljon Šargan sa svojim prekaljenim borcima ulazi u sastav Taktičke grupe Igman koja je formirna naređenjem štaba vrhovne komande Armije RBiH 13. oktobra 1992. godine u cilju izvođenja operacije Koverta čiji je konačan cilj bio deblokada Sarajeva.

Dolazak u Mostar

Dolaskom u Mostar brojni Bošnjaci Gacka kao iskusni borci popunjavaju redove jedinica stacionirane u reonu Mostara, pa tako i 41. mostarske brigade koja je odigrala važnu ulogu u odbrani Mostara, brigada koja je sa neviđenom hrabrošću vodila sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj ulici i Bulevaru.

Samostalni bataljon Šargan zauzima zonu odgovornosi na južnom prilazu Mostara u području Južnog logora i Bišće polja, a važno je naglasiti da su pripadnici samostalnog bataljona Šargan slani na najisturenije linije odbrane Jugoistočno od Mostara na području Vranjevića, a u zavisnosti od pravca djelovanja neprijateljskih napada, odredi SB Šargan popunjavali su liniju odbrane od Ravnica iznad mjesta Dračevice, pa sve do Fortice iznad Mostara.

U međuvremenu bataljon je radio na osposobljavanju i rukovanju oružjem i vojničkom ustrojavanju mladića tek pristiglih za mobilizaciju, ali i oni koji su imali takvu vrstu potrebe ili nedostatke.

Sukob sa HVO 

Otvoreni sukob između ARBiH i HVO-a nakon Gornjeg Vakufa i Viteza bio je neizbježan i u Mostaru. Prve oružane čarke u Mostaru desile su se već sredinom aprila 1993. Prema naredbi Komandanta 4. korpusa Armije RBiH Arifa Pašalića, vojnici SB Šargan zadržali su svoje položaje u južnim djelu Mostara. Politički pregovori dvije vojske posredstvom međunarodne zajednice privremeno su stabilizirali situaciju.

Napad HVO-a i HV-a na Mostar 9. maja 1993. godine, vojnici SB Šargan dočekali su potpuno spremni. Početkom juna 1993. Komandant 4. korpusa Arif Pašalić pozvao je oficire od povjerenja i izdao im naredbu da naprave operativni plan deblokade Mostara, proboja prema sjeveru i oslobađanje bjelopoljske kotline. Glavni cilj u vojnoj akciji deblokade Mostara i oslobađanja bjelopoljske kotline bio je, uz podršku jedinca koje su držale liniju odbrane prema HVO-u, na rejonima Zalika, Sjevernog logora, Vrapčića, Kandiljana, ubacivanje snaga ARBiH u dubinu teritorije pod kontrolom HVO-a. Trebalo je odrediti jedinice za operaciju.

Komanda 4. Korpusa Armije RBiH nije htjela ostaviti oslabljene linije. Planirano je da se neutraliziraju sva mjesta gdje je HVO imao sjedišta, komande, jedinice.

Plan je, osim Arifu Pašaliću, prezentiran i komandantu Prve mostarske brigade Midhatu Hujduru Hujki. Po tom planu, Prva mostarska brigada trebala je dejstvovati u rejonu Sjevernog logora sa zadatkom da miniraju most iznad kasarne s ciljem sprečavanja pojačanja i prebacivanja ljudi motornim vozilima. Plan je odobren, definirano je ko će učestvovati u akciji. Jedan  interventni vod Samostalnog bataljona Šargan,  interventni vod Samostalnog bataljona Nevesinje, vod specijalne jedinice Centra Službi bezbjednosti MUP-a, vod iz trećeg i vod iz 1. bataljona 41. mostarske brigade, uz obavezno učešće nekoliko desetaka pripadnika ARBiH koji su rođeni u Bijelom Polju, a koji su se u tom trenutku nalazili u jedincima Armije.

Početak napada desio se u 3 sata ujutro, prije svitanja. Već oko 9-10 sati na isturenom komandom mjestu imali su informacije da je oslobođena cijela teritorija Bijelog Polja, Raštani, preuzeta Hidroelektrana Salakovac, punkt u Vrapčićima  i Sjeverni logor. Mostar je praktično bio deblokiran. Riječ je o prostoru površine oko 90 km2.  Te će linije ostati do kraja rata.

Julska ofanziva 

15. jula 1993. godine započinje najveća ofanziva snaga HV-a i HVO-a na Mostar. U ranim jutarnjim satima kreće jaka artiljerijska vatra na južna prigradska područja pod kontrolom Armije RBiH. Pretpostavlja se da je tog dana na šire područje Mostara ispaljeno više hiljada artiljerijskih projektila raznih kalibara. Cilj je bio odsijecanje ovog teritorija od grada Mostara čime bi Bošnjaci došli u potpuno okruženje a zatim bi sljedilo etničko čišćenje, ubistva, logori smrti, sve ono sto su već prošli Bošnjaci Stoca, Čapljine, Ljubuškog, Prozora.

Vođene su teške borbe na Kočinama te na području Gnojnica. Valovi hrvatske pješadije udarali su u čvrste, nepokolebljive bedeme mostarskih branilaca. U jednom momentu došlo je proboja linija Armije RBiH te prodora hrvatskih snaga na područje Kočina, ali brzim djelovanjem branilaca i žestokim kontraudarom, jedinice HVO-a su odbačene uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici - tome svjedoči i kapelica-spomenik na raskrsnici prema Sjemenarni.  Značajnu ulogu u kontranapadu na Kočine odigrali su pripadnici samostalnog bataljona Šargan, a zatim i 48. brdska brigada i 42. brdska brigada.

Danas znamo, da nije bilo otpora agresiji u Fazlagića Kuli bile bi masovnije egzekucije Bošnjaka jer je zločin njihovog progona i istrebljenja bio do u detalje isplaniran. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine.