Stolac i Čapljina kao primjeri barbarizma

Gradovima kojima svu pitomost danas oduzimaju politički barbari koji od istih prave prostor jedne nacionalne i vjerske skupine, koje znamenitosti ne da ne obnavljavljaju, nego ih skrnave na način najbrutalnijeg falcificiranja izvornih fakata vezanih za te namenitosti. Barbari koji narodima oduzimaju volju za bitisanjem u ovim pravim bosanskim čaršijama, tekijama i hladovini kula iza kojih tražiš hlada u vrelim danima avgusta.

Čapljina i Stolac, gradovi biseri i primjeri povratka vrijednih ljudi na svoja ognjišta i borbu za odhranivanje familija na svom topraku. Gradovi u kojima danas politika ne dozvoljava noću osvijetliti galeriju pod nebom – Počitelj, niti stipendiju uspješnom studentu i vrsnom bregavskom ribaru pokučiti, novi harem osposobiti, nego kosti svojih najbližih, preko kostiju još milijih kopati, gradovi čije zgrade općina nisu čule himnu Bosne i Hercegovine, ali koje su podbočene bistama ustaša i zastava zločinačih organizacija. Konstutivnim narodima ustavna obaveza u kojima je uskraćena i u kojima legitimnost drugoga, ocjenjuje onaj kojeg je drugi narod izabrao, u ovom slučaju za općinskog vijećnika.

Narod poznat po prkosu i opjevan u pjesmama kao žestok, danas je žrtva pomenutih HDZovih barbara i prebacivanja odgovornosti sa nivoa na nivo, oglašavanja međunarodnih organizacija i mehanizama koji ostaju na tome. Vapaj samo za poštivanjem Ustava je čini se danas mnogo, ili su ovi biseri po principu južnije, kreirani za hrvatski narod, i po onoj staroj, što južnije, trenutno po Bošnjake sve tužnije.

Ali, ostaje im kao i za koru hljeba u sebe se uzdati, ne otići jer su se na svoje vratili i sami podigli kuće, okućnice i imanja, za razliku od stanovika Bobanova i Šuškova legitimnih konjičana i prozorčana marioneta u prekinutoj predstavi herceg-bosna kojih je na hiljade, i suzbiti redove i naći zajedničku vodilju, a to je zasigurno borba protiv barbara, koji marginaliziraju zdrav razum u ovim sredinama.